Strah u sebi

Strah u sebi dijete nosi i pati u svijetu nesigurnosti budući da ne zna objasniti neželjene okolnosti. Donosi zaključke u dramatičnom tonu jer njegova je nemoć prevladala nad svjesnim načinom rasuđivanja. Vjeruje daje nesposobno preuzeti odgovornost za okolnosti u kojima se našlo, pa stoga drugima daje da odlučuju umjesto njega. Sve ove otkrivene objave malo su previše kako bi se prihvatile odjedanput, pa će dijete biti preplavljeno neizdrživom boli. Otišlo je u duboka istraživanja svojih skrivenih emocija i zato tako duboko boli. Srce mu se steže. Stisnulo mu se grlo. Osjeća pečenje svake emocije kao što sol peče kad se stavi na živu ranu. Urla, viče. Htjelo bi pobjeći, ali ne može. Već je predaleko otišlo da bi samo tako moglo pobjeći. A možda i može pobjeći! Na trenutak će pokušati kontemplirati strategije bijega. Ali ne! Ne, kasno je sad za bijeg. Ide ipak dalje. Još dublje u bol. Opet ulazi u svaku emociju i ponovno prolazi onim istim razgovorima. Samo ovaj ih put temeljito prati. Analizira. Pokušava shvatiti. Proživljava svaku emociju koja mu se čini kao ugriz zmije otrovnice. Krivnja, ljutnja, mržnja… jako ga boli. Ali neka boli. Dijete se ne opire. Dopušta. Prepušta se sili većoj od njega samog. I otpušta. Dopuštajući, dijete polako i otpušta. Otpušta i plače. Njegovi golemi emotivni izljevi pretvaraju plač u isprekidani jecaj. Dijete se savilo u klupko kao malo mače i zatvorilo suzne oči. Ne zna dijete koliko je dugo boravilo u sklupčanu položaju. Čini mu se daje prošla cijela vječnost. Ali to više nije važno jer dijete shvaća da se nešto novo počelo događati negdje duboko unutra. Suze boli polako se preobražavaju u suze olakšanja. Suze olakšanja dovele su dijete do nove postaje njegove boli. Napokon može udahnuti malo zraka. I izdahnuti. S njegovim izdahom nešto izlazi van. Nešto golemo. Dijete osjeća kako ga je netko nježno potapšao po ramenima. Neki se glas počeo javljati i obasjavati ga neobičnom toplinom. Tko bi to mogao biti? Možda anđeo koji mu je došao čestitati na dobivenoj bitki? Dijete još ne zna kome pripada iznenadna svjetlost, ali može čuti tihi glas ljubavi koji poput jeke dopire odnekud iz daljine. – Volim te! – odjekuje glas. I dijete mu vjeruje jer osjeća autentičnost izvornoga glasa. Primijetili ste da smo za vrijeme unutarnje bitke govorili o unutarnjem djetetu. – Pa gdje sam onda ja u cijeloj ovoj priči? – zapitat ćete se. Vi ste promatrač koji prati priču. A unutarnje dijete vaše je malo biće koje boravi u vašoj nutrini. Ako ste u ovom procesu susreta sa svojim malim unutarnjim nestaškom osjetili suze na obrazu, nemojte da vas one uznemire. To su vaše suze hrabrosti. Prigrlili ste svoje unutarnje dijete i prvi put otkad ste ušli u nepoznatu crnu rupu, možete se zadovoljno nasmiješiti.