Zašto plačemo i kad smo sretni i kad smo tužni?

Jedno od pitanja koje nas muči već stoljećima jest: zašto plačemo? Što nas tjera na plač, kako se u tom trenu ponaša naše tijelo? ‘Zašto’plačemo može se činiti očiglednim i jednostavnim: ili ste sretni ili tužni. Ali to je previše pojednostavljeno. Plakanje je prirodna emocionalna reakcija na određene osjećaje, obično tugu i bol. Ali ljudi plaču pod drugim okolnostima i prigodama. Na primjer, ljudi mogu plakati kao odgovor na nešto sretno. Plakanje ima emocionalnu svrhu, ono oslobađa emocija. Kada je riječ o navikama plakanja, neki plaču lako i često, dok drugi tek rijetko. Stručnjaci nisu sigurni zašto je to tako, iako temperament vjerojatno igra važnu ulogu. Iz ugla psihofiziologije, emocionalne suze nastaju – iz stanja visoke tenzije u stanje mirovanja. Ovisno o okolnostima, taj trenutak opisujemo kao „davanje oduška“, „izbacivanje iz sebe“, „prepuštanje“. Premda uslijed ove biofizičke promjene ništa ne bude uistinu izbačeno, nivo adrenalina naglo opada, a tijelo se opušta. Pojedine studije ukazuju da plakanje povećava nivo oksitocina, hormona sreće, koji onemogućava ispuštanje hormona stresa – kortizola. Muškarci češće plaču zbog pozitivnih događaja, dok ženske suze češće poteku zbog onih negativnih. Za tu razliku stručnjaci uglavnom okrivljuju hormone i objašnjavaju da testosteron suzbija potrebu za plakanjem, dok ženski hormon prolaktin potiče susjećanje i suze.