Djeca rastavljenih roditelja

Biti dijete rastavljenih roditelja uistinu nije jednostavno. Bilo da se rastava roditelja dogadi u djetetovoj vrtićkoj dobi ili kasnije na toj će osobi ostati trajni ožiljak. Djeca ili tinejdžeri izloženi stresnoj situaciji roditeljskog razlaza sigurno će nakon toga imati drukčiju sliku ljubavi, partnerstvu braku.

Kroz djetinjstvo takva djeca nerijetko bježe od stvarnosti (jer je tako lakše) u svoj svijet mašte, nemali broj puta takva djeca stvaraju osjećaj manje vrijednosti i odbačenosti, sklona su ozljeđivanju i samoozljeđivanju (u najgorem slučaju alkoholu i drogi). Postavljaju sebi i razna pitanja: Zar je moguće da im se to događa, da se njegovi/njezini roditelji više ne vole? Kome će on(a) sad pripasti? Jesam li kriv(a) zato što njih dvoje više ne žele živjeti zajedno?

Često tek tada roditeljima postane jasno što su puno godina ranije trebali učiniti – ili se svađati iza zatvorenih vrata ili imati krnju obitelj u zamjenu za psihofizičko zdravlje djece i njih samih. Ljubav nije dobra, brak je nešto užasno. Tata je loš jer je mama tužna zbog njega. Mama je slaba jer se ne brani od tate, žene su slabe. Tata je niškoristi, muškarci su niškoristi, ne treba ih cijeniti, treba ih iskoristiti… Djeca već tada razmišljaju tako. Kako uče iz iskustva, tako ako dijete vidi u svojoj obitelji da se bračna kriza može riješiti rastavom, a ne radom na sebi ili ulaganjem u kvalitetnije i zdravije međusobne odnose, ono će kasnije u svojoj bračnoj krizi redovito postupati po modelu koji je vidjelo i naučilo od svojih roditelja. Zato za njih brak i partnerstvo kasnije najčešće neće imati nikakvu težinu ni vrijednost. Model ponašanja njihovih roditelja postaje matricom njihova ponašanja.Vječni strah i nepovjerenje nerijetko će ih i dovesti do veza u kojima će iz straha od ostavljenosti varati patnera/partnericu. Mnogi će imati velikih problema s osjećajem nevoljenosti iako to zapravo realno nije tako. To je njihovo duboko iskustvo, praznina koju ni najveća ljubav bračnog partnera ili vlastite djece ne može ispuniti. Kad dođe do rastave braka, važno je djeci objasniti da rastava njihovih roditelja ne znači kraj sreće. Treba ih ohrabriti i osloboditi osjećaja grižnje savjesti. Može se dogoditi da obitelji počnu bolje funkcionirati kad rat između njih prestane. Ako su partneri dovoljno svjesni sebe i situacije u kojoj su se našli, bivši supružnici mogu svojoj djeci i dalje biti dobri uzori od kojih će naučiti da razvod ne znači kraj obitelji nego da ona može biti početak novog načina života.