Je li samo kontrola bitna od inteligencije?

Mnogi često imaju komentare zgražanja nad nekim tuđim ponašanjem koje im se čini ne prihvatljivim te se pitaju “Pa kako je to mogla učiniti?“, “Kako se nije iskontrolirao?” i slično. Samokontrola je jako važna za svaku osobu, a uči se od rane dobi. Ono što će reći kognitivni psiholozi je da je sposobnost samokontrole vrijedna čekanja i uloženog napora: istraživanja u kognitivnoj psihologiji i neuroznanost pokazuju da svaka od vještina na kojima počiva samokontrola snažno utječe na to kako ćemo i koliko iskoristiti ostale kognitivne kapacitete. Vještine samokontrole nastavljaju se razvijati kroz djetinjstvo i adolescenciju. Dijelovi mozga koji su zaslužni za samokontrolu su u najranijoj dobi nezreli te tek pri kraju adolescencije postižu punu zrelost što nam i daje odgovor na pitanje zašto je potrebno toliko dugo vremena da se razvije samokontrola. Na bazičnom nivou, samokontrola je kapacitet mozga. Budući da je mozak organ kao i svaki drugi, individualne razlike u pogledu samokontrole su barem djelimično nasljeđene, tj. genetski determinirane. Razvojni i školski psiholozi danas savjetuju roditeljima da ne ulažu posebne napore u razvoj inteligencije svoje djece, nego da s njima pokušavaju raditi na razumijevanju i jačanju mehanizama samokontrole, tj. volje. Ogromna većina djece danas, naime, živi u okruženju koje im osigurava dovoljno kognitivne stimulacije za razvoj inteligencije do granice osobnih potencijala. Osobe koje su kroz djetinjstvo bile opreznije, kasnije će lakše razviti samokontrolu. Ipak, važno je istaknuti kako ni pretjerana samokontrola nije poželjna i može narušiti kvalitetu života.