Kako se osloboditi traumatičnih uspomena?

Nova istraživanja daju naslutiti da ćemo uskoro moći brisati loša sjećanja. Zvuči obećavajuće – reći zbogom ružnim stvarima i arhivirati samo lijepe uspomene. Od antičke grčke do danas, ljudi memoriju sjećanja doživljavaju kao neku vrstu skladišta vjernih kopija događaja, situacija, dogaađaja iz prošlosti… Jednom formirane, te kopije (memorijski zapisi) zauvijek, ili barem u dugom razdoblju ostaju stabilne i konstantne. Osoba koja doživi bolno, traumatično iskustvo, u što kraćem roku treba izraziti osjećaje povezane s kritičnim događajem. Time se sprečava da sjećanje na incident bude „zapečaćen“ u memoriji i potisnuto, što može rezultovati postraumatskim stresnim poremećajem (PTSP). Postraumatski stresni poremećaj je poremećaj memorije. Drugim riječima, ma koliko bio stravičan, nije problem sam događaj, već činjenica da osoba ne može zaboraviti. Sjećanja na njega ostaju tako živa i vjerna da dominiraju mislima i diktiraju emocionalno stanje i dugo nakon što se odigrao. Znanstvenici tvrde da sjećanja nisu „jednom zauvijek“ – da kroz vrijeme ne ostaju stabilna, u obliku u kojem su prvobitno formirana. I mada je teško oteti se dojmu da je sjećanje na neki događaj krajnje točno i autentično, riječ je o jednoj od najvećih iluzija u koje rado vjerujemo. Sve emocije imaju svoju svrhu, čak i one loše. Ne smije se zanemariti da iz loših iskustava učimo, da nam upravo sjećanja na pogreške iz prošlosti pomažu da ih ne ponovimo. Odreći se loših sjećanja bilo bi kao da se odreknemo receptora za bol: to bi nas dovelo u opasnost jer su sjećanja neizmjerno važna za prilagodbu i preživljavanje. Ako su nam ona ‘teret’ trebamo potražiti pomoć, nekoga tko će nam pomoći da prepoznamo i suočimo se s osjećajem krivnje ili srama.