One su izgubile supruga: Ovo su priče o njihovoj boli i oporavku

Na gubitak najbližih ništa vas ne može pripremiti. Taj iznenadni trenutak kad izgubite partnera čini se kao da vam je netko pred očima ukrao život koji ste dosad znali. Kako su se nosile s takvom situacijom, otkrivaju žene koje su u mladoj dobi izgubile svoju bolju polovicu.
Poginuo je u nesreći, a bol je jednako snažna i nakon osam godina
Tog dana zvala me je svekrva i rekla mi neka odmah dođem do nje. Bila sam na poslu i nisam znala što se događa, ali znala sam da nešto nije u redu. Kad sam stigla, rekla je da mi je suprug poginuo u prometnoj nesreći. Pala sam na pod i dozivala njegovo ime. U ruci sam držala njegovu sliku koji nisam ostavljala još mjesecima nakon nesreće. Bila sam u tako lošem stanju da su šogor i šogorica morali useliti u moju kuću. Šest mjeseci bila sam u takvom stanju dok nisam zatražila pomoć. Savjetovanje mi je pomoglo, ali i danas, osam godina nakon što je moj suprug poginuo i to sa samo 37 godina, bol je jednako stvarna i jednako snažna.
Umro je, a nisam mu rekla sve što sa željala
Supruga i ja upoznali smo se na fakultetu i vjenčali pet godina poslije. On je bio sportaš, trenirao je za maraton i obožavao skijanje. Jednog dana taman prije spavanja počeo je hrkati, ili se meni činilo kao da hrče. Dodirnula sam ga da prestane, ali nije. Onda sam shvatila da su mu oči otvorene i zvala sam pomoć. Već sam tada shvatila da ga nema, a u bolnici su rekli da ga nisu uspjeli oživjeti. Imao je urođenu srčanu manu za koju nitko nije znao. Prvih par mjeseci nisam mogla disati, imala sam napadaje panike i razboljela sam se. Mučila me grižnja savjesti što mu nisam rekla sve što sam htjela. Prijatelji su mi pomogli, tada nisam bila u stanju odlučiti što će djeca jesti. S vremenom sam se naučila nositi s boli i shvatila sam da mu mogu reći sve što nisam, jer sigurno me sluša s neba. Imao je samo 38 godina.
Ubio se, a ja nisam osjećala ništa…
Moj je suprug imao zarazan osmijeh i svi su ga voljeli. Bio je vojnik i na jednoj od misija doživio je neke stvari koje su potaknule posttraumatski stresni sindrom. To ga je promijenilo i prije nego je trebao ići na sljedeću misiju, ubio se. Ja sam ga pronašla i nisam mogla doći k sebi. Prvih para dana nisam ništa osjećala jer sam sređivala pogreb. Nakon toga, kad su svi otišli, shvatila sam da mog života kakav je dosad bio, više nema. Bila sam s njim od 17. do 27. godine, cijeli svoj život, a njega sada nema. Nisam znala što bih. Zatražila sam stručnu pomoć i vremenom sam počela raditi na sebi i svojoj boli. Sad sam na fakultetu i činim to zbog njega.