Osjećaj krivnje

Osjećaj krivnjeOsjećaj krivnje jedna je od najmoćnijih zamki koje ego koristi kako bi nas držao vezane s prošlošću, sa strahom i s patnjom. Osjećaj krivnje raste kada osuđujemo sami sebe i druge: to je direktna i neizbježna posljedica osuđivanja. Treba više hrabrosti da budete ono što jeste nego da biste živjeli u zatvoru ega sa osjećanjem krivice. Treba daleko više hrabrosti da biste bili sretni nego nesretni. Adam i Eva osjećali su se odvojenima od Boga jer su jeli jabuku sa stabla spoznaje dobra i zla – sa stabla osuđivanja. Zbog toga su osuđivali Boga, osuđivali su sebe i osjećali krivnju. Zato su počeli osjećati i strah i bol. Kada i mi poput Adama i Eve dajemo moć dvojnosti i egu, osuđivanjem se odvajamo od jedinstva, napuštamo raj naše univerzalne duše, našeg višeg ja. Nas život postaje pakao krivnje i kajanja. Osjećaj krivnje najjača je prepreka našem samoostvarenju. Sami sebi postajemo najgori neprijatelji. Naši pokušaji samoispunjenja bit će neuspješni zbog naših destruktivnih osjećaja krivnje. Zbog toga se ne osjećamo niti vrijedno niti prikladno. Kada smo sretni, osjećamo krivnju kao da je naša sreća uvreda za sve one koji pate. Kada primamo ljubav i pažnju, osjećamo krivnju i neugodno nam je jer mislimo da to ne zaslužujemo. Kada si dozvolimo da budemo takvi kakvi jesmo, osjećamo krivnju jer tako razočaravamo one koji bi željeli da budemo drugačiji: naše roditelje, djecu, partnera, prijatelje… Jer svaki je od njih neka svoja vlastita očekivanja projicirao na nas. Ali, ako nema osuđivanja, tada nema greške niti grijeha pa ego nestaje i mi se vraćamo u područje jedinstva. Tada napokon imamo hrabrosti biti takvi kakvi jesmo, ispunjeni i sretni.