Osuđivanje sebe

Vezanost za našu prošlost, strah od gubitka, strah od promjene… sve nas to navodi da grčevito pokušavamo kontrolirati svoje živote. Sve se to kristalizira u oblicima koji nas, prije ili kasnije, uvode u patnju. Ego ne može živjeti u sadašnjosti, u Sada i Ovdje, jer stalno iznova stvara projekcije i fantazije, s iluzijom da upravlja tijekom života. Život ide dalje planirali ga mi ili ne, bez obzira na to koliko mi pokušavali upravljati njime. Stvari se događaju u svakom slučaju, željeli mi to ili ne. Kada ih počnemo prihvaćati onakvima kakve jesu, bez da ih prosuđujemo, tada shvaćamo da je sve što se događa Božansko savršenstvo i da je život uvijek i u svakoj svojoj manifestacijí – blagoslov. Da! Naprosto moramo reći jedno bezuvjetno DA! životu i svemu što nam u njemu dolazi. Budućnost nam prirodno pristiže, ako ju ne pokušavamo predvidjeti opterećeni našim strahovima i projekcijama. Mi gubimo kako bismo našli. Zaboravljamo kako bismo se sjetili. Umiremo u egu kako bismo bili ponovo rođeni u Univerzalnoj svijesti, toliko puta dok ne dođemo do kraja svih naših dvojnosti, sve dok ne postanemo Ljudi Anđeli svjesni, sućutni glasnici Ljubavi koji služe jedinstvu. Samo kada je svijest u tišini ego se može predati, pa se glasovi naših srca konačno mogu čuti kako bismo se ponovo povezali s našim istinskim ]a i sa svom mudrošću jedinstva koja je uvijek i bila u nama.