Što je magija i kako se razvijala?

Već sa prvim spoznajama i pretpostavkama o svemu što ga okružuje, čovjek (zbog osnovne razlike od drugih životinja; želje da shvati sve što ga okružuje) traži odgovore na stvari koje ne razumije. Zato u želji da si objasni pojmove kao što su rođenje i smrt, plodnost i neplodnost tla, prirodne sile ali i prirodne katastrofe, čovjek postepeno razvija razna vjerovanja. Tako dolazi do prvih religija, ali i do magije koja je sa religijom međuovisna – imaju isto ishodište i nastale su istodobno jedna iz druge. Prema sociologu Gurvitchu, magija je “vjera u sile koje čovjek može kontrolirati, dok je religija vjera u sile koje čovjek ne može kontrolirati”.

U prvim primitivnim društvima javlja se javlja šamanizam, sustav na granici religije i magije kojim posvećena osoba kroz stanja transa komunicira s duhovima predaka. Obično je izabrana osoba šaman a često su se koristile i halucogene droge ne bi li se izazvalo takva stanja. Šaman ima zadatak liječenja i proricanja, ali i riješavanja sukoba odnosno zadržavanja mira unutar zajednice, naroda, plemena.

Riječ magija dolazi od grčke riječi mágos (μάγος). Prvi se put spominje još u VI. om stoljeću p.K., a odnosila se na iranske religijske stručnjake (magi). Kasnije od grčkog pridjeva magikos nastaje i latinska riječ magicus koja se širi cijelom Europom i do danas ostaje kao korijen za magično u mnogim europskim zemljama. Najpoznatija podjela magije je, premda ju mnogi praktičari i danas odbijaju, oduvijek bila na bijelu i crnu magiju gdje bijela simbolizira ‘desni’ a crna ‘lijevi’put. Bijela je magija tako dobra magija; magija kojoj je svrha pomoći ljudima koji traže bilo kakvu vrstu pomoći. Isto tako, praktikanti ove magije ljude savjetuju i liječe te im predviđaju sudbinu. Alat su im njihovo znanje i astrologija, tarot karte, kristali i sl.

Crna magije je sušta suprotnost bijeloj – ona predstavlja zlo, a prakticira se sa svrhom da se ljudima naudi ili da se postigne vlastita korist. Povezuje se sa vješticama, čarobnjacima, sotonizmom i negativnim natprirodnim silama te štovanjem raznih demona.

Najbolji primjer koliko su magija i religija u to vrijeme neodvojive vidimo u drevnom Egiptu, gdje se svećenike smatralo čarobnjacima. U Drevnom su egiptu ljudi štovali razne bogove, ali su i prizivali mrtve a najveće su događaje u svojim životima – poput rođenja djeteta – pripisivali upravo bogu magije Besu. Uz pomoć magije se moglo, vjerovali su, čak i prevariti bogove i ući u svijet mrtvih a mislili su i da je bog pisanja napisao i knjigu čarolija iz koje se kasnije razvila alkemija. Slični su se odredi održavali i u antičkoj grčkoj gdje su priređivane bakalije i miserije, te u Perziji gdje su djelovali takozvani medijski svećenici. U Rimu je magija također brzo prihvaćena pa su ostala zabilježena razna proricanja, čak i trovanja i mistički obredi.