Umijeće proricanja

Teško je uspostaviti ontološki red u umijeću proricanja bez ugradnje “umijeća sanjarije” u sama ishodišta. Ukratko, pravo na stvaranje govora imaju pjesnici, a kome onda pripada pravo na ocrtavanje obrisa budućnosti? Između sanjarenja i proricanja događa se povijest. Često se može čuti kako je “iskustvo jahač, a obrazovanje konj”, međutim ova racionalna mapa uspjeha nikada se neće moći primijeniti na sanjarenje i proricanje, jer teško je shvatiti zašto riječ tišina poprima mušku grubost jer se uz nju upotrebljava imperativ, jer joj se kao utezi dodaju brojne silnice, baš kao što sama riječ kolijevka, istog ženskog podrijetla kao i tišina upućuje na san, a svi su naši putevi započeli u rušenju gramatike. Ukratko, iskustvo i obrazovanje ne odlučuju ni kod snovanja, ni kod proricanja te su za pjesnike i vidovnjake od ukrasnog značenja. Koja je to spona koja spaja sanjariju i proricanje, sanjare i proroka, vidovnjaka? Freud je napisao da treba “katkad posumnjati i u vlastitu sumnju”. Brojni su primjeri potpune prožetosti svemira i sanjarije, a u odnosu na proricanje svemir je kolijevka proroka, a zemlja je njegovo radno mjesto. Poetska sanjarija sjedinjuje sanjara i njegov svijet, a prorok pokušava da nas uvede u naš svijet, kao da nas vraća same sebi. Mitovi izlaze iz zemlje, ali su dio snova, a poetska sanjarija oživljava svijet prvih riječi, svijet govora. Tu je dakle spona. Kuća proroka je Nada, kuća sanjara Govor. Upravo zato moderni čovjek više vjeruje prorocima nego pjesnicima.