Unutarnje dijete – izvor ljubavi

Koliko puta smo sebe ulovili u nekoj burnoj reakciji u odnosu na ono što ju je izazvalo. Kao da se odjednom pokrenula lavina koju nismo očekivali. Riječ je o tome da pojedine situacije, riječi ili pokreti ljudi iz naše okoline nesvjesno u nama pobuđuju sjećanje na neke slične situacije iz prošlosti. Nekada smo bili spontani – sada smo više kontrolirajući. Nekada smo bili znatiželjni – sad smo sve naučili. Znači li to da zaigranost i spontanost odlaze s godinama? Ne, isparavaju proporcionalno sa stupnjem zanemarivanja našeg unutarnjeg djeteta. A unutarnje dijete nikada ne nestaje. Ono stalno podsjeća na sebe. Unutarnje dijete je dio nas i izražava naša fizička i emotivna stanja neovisno o zaključcima i odlukama. Kontaktom s njim otkrivamo da su problemi s kojima se hvatamo u koštac zapravo odraz onih koji vladaju našim unutarnjim, onim koji smo gradili kad smo bili djeca. Iz perspektive odraslih djeca se doimaju nesvjesnim, nevinim, osjetljivima i ranjivim bićima. No, nije tako jer naš unutarnji svijet je sastavljen od niza međusobno nepovezanih podosobnosti koje, vođene vlastitom logikom, pokušavaju vladati nad ostalima. Iza nečega/nekoga što/tko djeluje, postoji uvijek i netko tko promatra i, na temelju procjene, donosi zaključke koji postaju temeljem ponašanja u budućim situacijama sličnoga tipa. Odgovornost je svakoga od nas, slušati svoje unutarnje dijete i učiti od njega. Budemo li se prema njemu odnosili s ljubavlju, živjet ćemo puno bezbrižnije i ljepše,