Zašto djeca najčešće bježe od kuće?

Ako tražimo opći razlog zašto djeca bježe od kuće vidjet ćemo kako ne postoji pravilo i kako djeca podjednako bježe i kod siromašnijih, kao i kod imućnih roditelja. No jedna je konstanta – svako četvrto dijete koje dobrovoljno ode iz obiteljskog doma napravi to u starosti od 14.godina. Stručnjaci objašnjavaju da za bijeg djece postoji mnogo razloga no ipak se svi ti razlozi mogu nazvati jednim širim imenom jer se sve događa zbog iste dječje želje i težnje; djeca će uvijek roditeljima okrenuti jer žele da ih se tretira kao odrasle. Naravno, samo za stvari u kojima oni žele biti odrasli. Zato se, čini se i previše olako odlučuju napustiti roditeljski dom ako im se zabrane izlasci, odlasci na tulume ili na rođendane druge djece, ako im se uskrati korištenje mobitela koji im je u toj dobi “toliko bitan”, kompjutera, druženje sa nekim od prijatelja zbog lošeg utjecaja na njih ili zbog loših ocjena u školi i sl. Često odlaze i jer im hormoni podivljaju a njihove im mladenačke ljubavi izgledaju kao vječne pa misle da će sa izabranom osobom dočekati starost što naravno gotovo nikad nije slučaj. Ponekad se naravno javi i koji ozbiljniji problem, ozbiljne obiteljske nesuglasice ili čak maltretiranje djeteta bilo koje vrste a djevojke sigurnost roditeljskog doma napuštaju i u panici i strahu od reakcije roditelja kada saznaju da su ostale u drugom stanju. Psihoterapueti upozoravaju na ključne godine kada treba obratiti više pozornosti a upravo su 13. i 14. te godine koje su kritične. “Neko je jednom rekao kako 13 godina nije godište nego dijagnoza. Tada oni više nisu djeca i pokušavaju raditi što rade odrasli ali uz jednu bitnu razliku – još nisu spremni snositi poslijedice za svoja dijela.” Osvrnuo se jedan piholog koj je napomenuo kako doista postoji niz razloga iz kojih djeca bježe; od zaljubljivanja u nekog kga roditelji vjerojatno ne bi prihvatili, preko loših odnosa doma, čak zbog straha reakcije zbog koje loše ocijene… Stručnjaci još objašnjavaju i da se, kada dijete ode, roditelji toliko uplaše da ga po povratku i ne kažnjavaju jer im je najvažnije da im se vratilo.  Inače, što se tiče kazni, one se u principu i ne preporučuju jer mogu samo izazvati ponovni odlazak. Važnije od toga je razgovarati sa djetetom, shvatiti prave razloge njegovog odlaska, pričati o onome što ga muči i pomoći mu da što bezbolnije prođe kroz vrijeme adolescencije.