Renesansa – doba sumnje

Jačanjem znanosti u doba renesanse dolazi do preokreta u znanosti, filozofiji, književnosti i likovnim umjetnostima. Istovremeno znanost jača kao nikada prije, a s njom, naravno, i sumnja u sve što je znanstveno neobjašnjivo. Za humaniste središte univerzuma više nije Bog, nego čovjek – obrazovano biće razvijene samosvijesti i i samopouzdanja. To ljudima širom svijeta omogućava da biraju svoje uzore, donose zaključke i da ih analitički obrađuju. Stvoreno je racionalno i znanstveno shvaćanje svijeta i sve što nije bilo empirijski objašnjivo – nije vrijedilo. Tako su, na neko vrijeme zaboravljene mnoge alternativne vrste lječenja. Sjeverna se Europa posebno okreće ka znanosti tražeći izlaz iz mračnog doba. Ipak, ni renesansni se čovjek nije mogao lako odreći stoljećima skupljane dokumentacije i prakticiranja mnogo vrsta alternative medicine pa su se neke naučene discipline nastavile dalje primjenjivati, ali i više istraživati. Tako su se znanstvenici nastavili ozbiljnije baviti astronomijom (ili zvijezdoznanstvom). Tumačenje zvijezda koje se razvilo iz pratkičkih potreba su time doveli na korak bliže do priznate znanosti.

Izvanredno dug razvoj astrologije kao egzaktne prirodne znanosti, niz otkrića i uspjesi što ih je postizala u ispravnom tumačenju prirodnih pojava omogućili su i da se pravilno ocijeni njezina uloga pri upoznavanju svijeta. Zato se rezultati njezinih istraživanja mogu i danas upotrijebiti kao oslonac znanstveno i naprednomu nazoru o svijetu u borbi protiv neznanstvenih shvaćanja. Mnoge alternative medicini poput holističkog pristupa, liječenja kristalima, upotrebe viska i spoznaja o važnosti bioenergije su tako opstale do danas (usprkos odbacivanju u renesansi) jer su baš najvažnije renesansne odlike – propitkivanje, analiza i sumnja pomogle da su u njima pronađu utemeljeni i neoborivi fakti.