Zbog čega neki ljudi za sve krive sebe?

Cijeli život su nas učili da se moramo osećati krivima kad nešto napravimo pogrešno. Kroz odgoj i poruke koje su nam uputili naši roditelji, nastavnici i masovni mediji kojima smo tijekom života bili izloženi, naučili smo da je posve prirodna stvar da kad nešto loše napravimo – osjetimo krivicu. To se ne isplati i možete voditi posve pristojan i pošten život bez da se stalno lomite nad vlastitim greškama. Vjerovatno biste se zapitali kako je moguće nikada se ne osjećati krivim kad je nemoguće stalno biti ispravan i ponašati se savršeno. Brojna istraživanja mozga pokazuju da ljudi koji su skloni depresiji možda imaju problema s organizacijom informacija o krivnji i okrivljavanju u svojemu mozgu. Depresivni ljudi i najmanje pogreške doživljavaju kao dokaze da su oni potpuni promašaji. Važno je da priznate sebi da je vaše ponašanje pogrešno, ali ne i da vas ono čini zlom, bezvrijednom i užasnom osobom vrijednom svake osude. Iako nam zdrav razum sugerira da je posve prirodno osjećati se krivim kada nešto krivo napravimo, osjećanje krivice ne čini da svoje greške popravimo. Naprotiv! Ono što je paradoksalno u osjećanju krivice je da osjećajući se krivim, sebe zapravo utvrđujemo u ideji da smo u potpunosti loša osoba. Jednom kada sebe etiketiramo kao takvu, kroz svoje ponašanje ćemo dalje dokazivati premisu od koje smo pogrešno krenuli, a to je da smo – loša osoba. Jako je važno da što prije odbacite osjećaj krivice. Na taj način ćemo dati sebi šansu da budemo jedini akteri u procjeni našeg ponašanja koje smo u stanju promijeniti kada utvrdimo da je to potrebno.