Aikido – istovremeno borbena vještina i umjetnost duhovnog sklada

Aikido je vještina koju je 1920. godine osmislio Morihei Ueshiba a znači način duhovnog sklada. Vještina je nastala kao potreba za samoobranom od napadača da bi se postepeno razvila u pravu umjetnost koja sadrži mnoštvo lekcia primjenjivih na svakodnevne site; naročito one izazovne i zahtjevne koje uključuju komunikaciju sa drugim ljudima. I kod nas postoje savezi i klubovi u kojima se uči umijeće Aikida, a još bi se mnogo toga moglo napisati o ovoj borilačkoj vrsti umjetnosti koja je svoj ulaz na Zapad ostvarila preko Francuse, davne 1951. godine.
Ova je borilačka vještina sa jedne strane efektivna i snaža pa ju se uspoređuje sa karateom ili judom, ali je sa druge strane i potpuno nenasilna, i nudi aplikacije harmonije i mira kojima kreiramo situacije u kojima se konflikt ni  u tome da je aikido nenasilan i naglašava koncept prihvaćanja, umjesto protivljenja sili druge osobe ili situacije. U Aikidu nema napadača. Ako netko i želi prvi napasti, to je dokaz da mu je trening bio nedovolja poznato je objašnjenje Ueshibae Senseia, poznatog vlkog učiteljakoji je bio i vrhunski borilački umjetnik te filozof, i vrlo produhovljen čovjek. Mnogo je vremena Senseia provodio u razgovoru sa svojim učenicima, objašjavajući im dublje značenje koje donosi Aikido. Ipak, ni Aikido nije posve pasivan, već se dopušta da druga strana napadne, a u rotunapadu se koristi agrsija i energija napadača. Na taj se način protivnik može poraziti korištenjem vlastite sile, a ne energije za pružanje otpora. Svemir nas uvijek uči Aikido, iako mi to ne percipiramo smatrao je Ueshiba i dodavao kako svemir naš najveći učitelj, ali i naš najbolji prijatelj, te da cilj ratnika nije ubiti ili uništiti, već poticati život na neprekidno stvaranje.