Emotivne rane iz djetinjstva koje opstaju i kad odrastemo

Svako od nas doživio je neku neugodnost u djetinjstvu koje se i danas sjeća, koja je ostavila dubok trag i to je prirodno. Traume i mučni događaji koje smo doživljeli tada određuju kakva će biti kvaliteta našeg života kao odraslih. Što god nas je povrijedilo, to je dio prošlosti i nema vremeplova koji nas može vratiti unatrag kako bismo nešto promijenili. Svaka povreda je osobna, intimna i na svoj specifičan način važna. Nekome je šok bio rođenje mlađe sestre ili brata, nekome je šok bio kad je otkrio da mu je prijateljica nešto ukrala, a nekome kada ga je otac ošamario. Sve situacije u kojima smo bili povrijeđeni, a nismo imali priliku emotivno odreagirati ostavljaju traga. Usamljenost je najgori neprijatelj onih koji su bili napušteni kroz djetinjstvo. Osobe koje su doživjele iskustvo ostavljanja moraju poraditi na svom strahu od samoće, strahu od obacivanja. Ako ste doživjeli iskustvo poniženja, morate raditi na vašoj samostalosti, slobodi, na razumijevanju vaših potreba i strahova, kao i na vašim prioritetima. Prevara i strah od vjerovanja drugima se javljaju kada se dijete osjeća prevarenim, posebno od strane jedog od njegovih roditelja. Ove osobe priznaju svoje greške zbog načina na koji reagiraju. Imaju potrebu raditi na strpljenju, toleranciji, kao i da nauče da biti same i da same odgovaraju za svoje postupke. Poslijedica onih koji su pretrpjeli nepravdu je rigidnost. Ove osobe će pokušati postanti vrlo bitne i da osvoje veliku moć. To će vjerovatno dovesti do stvaranja fantazije o redu i perfekcionizmu, kao i do nemogućnosti da budu sigurni u odluke koje donose. Treba poraditi na povjerenju i na mentalnoj snazi.