Inkvizicija i lov na vještice

Pakt sa nečastivim. To je termin koji je opravdao pogubljenja između 40 i 60 tisuća ljudi, uglavnom žena, u razdoblju Novoga vijeka. Ljudski je strah od zlih sila bio tako jak da se žene vrlo lako i bez ikakvih dokaza optuživalo za vradžbine kojima drugima nanose zlo. “U europskim zemljama i njihovim kolonijama pogubljeni su deseci tisuća ljudi, a milijuni drugih bili su zatvarani, okrutno ispitivani i mučeni, ili su pak živjeli u neizrecivom strahu, boreći se s osjećajem krivnje i sa spoznajom da ih drugi silno mrze”, napisao je povjesničar Brian Alexander Pavlac u svojoj popularnoj knjizi Witch Hunts in the Western World (Lov na vještice u zapadnom svijetu). Glavni zadatak inkvizicije, koja je započela u 13. stoljeću, bio je iskorijeniti sva vjerovanja protivna onima katoličke crkve. Krajem 15. stoljeća je čak, pod nadležnosti samog pape, izdana i knjga pod nazivom Malj koji ubija vještice. Knjiga je ubrzo postala dijelo koje nitko nije dovodio u pitanje – bila je to svojevrsna Biblija lova na vještice koju su prihvatili i protestanti i katolici. Knjiga je, naravno, puna izmišljenih priči koje su kružile među uplašenim ali i zlobnim pukom (neke su priče naprosto izmislili sami autori) a puna je i “praktičnih” savijeta kako prepoznati i kazniti vješticu!

Kada bi vještica bila prepoznata odveli bi je na sud gdje je bilo dovoljno da prizna svoje nedjelo da bi je se proglasilo krivom. A žene su uglavnom radije priznavale nešto što nisu učinile nego da ih se nastavi okrutno mučiti i zastrašivati, prijetiti i fizički i psihički zlostavljati. Najgore od svega jest to što onaj koji bi prokazao vješticu nije morao imati nikakve dokaze za svoju tvrdnju; bila je to njegova riječ, riječ uglednog građanina protiv riječi uglavnom neugledne žene prema kojoj svi u sudnici osjećaju gađenje, a mnogi je se i boje. Naravno da žene u toj poziciji nisu imale nikakve šanse. Vještica (ili vještac) je mogao biti svatko. Siromašni ljudi, žene i muškarci koji su pravili ljekove od trava a lijek se ne bi pokazao učinkovitim, imućni ljudi koje je netko prokazao iz zavisti, doslovno bilo tko. A kada se nije imalo koga okriviti za neku prirodne ili društvene nepogodu koja bi zahvatile grad ili selo, dežurni je krivac uvijek bio tu. Tako je žena prozvana vješticom ako ljetina te sezone nije rodila, ako nije mogla zanijeti, ako je palo previše (ili premalo) kiše, ako se životinje nisu debljale dovoljno za klanje ili koze nisu davale dovoljno mlijeka i sl.

Okvirno od 1400. do 1700. godine u Europi i Sjevernoj Americi traje razdoblje najbrutalnijeg lova na vještice. Lov na vještice je podrazumijevao potragu za ljudima koje su uglavnom drugi prokazali, a bilo tko je mogao svjedočiti da se bavite crnom magijom i da negativno djelujete na okolinu i okarakterizirati vas kao vješticu. Lov i kažnjavanje su često izazivali moralnu paniku i masovnu histeriju. Sve do 1700.e bilo je posve legalno pravno sankcionirati ili izvesti pred sud bilo koga za kog se vjerovalo da sudjeluje u nekom obliku čarobnjaštva. U Europi su zadnja smaknuća vještica zabilježena u kasnijem 18.om stoljeću, a u Velikoj je Britaniji vračanje prestalo biti čin kažnjiv po Zakonu o čarobnjaštvu 1735. godine. Kasnije se uglavnom moglo čuti o krvavoim pohodima na vještice na području zaostalih zemalja Afrike, Indije i Nove Gvineje. Službeni propis u kojem je lov na vještice strogo zabranjen još i danas možemo pronaći u Saudijskoj Arabiji i Kamerunu.

Razdoblje racionalizma i prosvjetiteljstva je napokon ugušilo progone, a zakonodavstvo je napokon izbacilo zakone o kažnjavanju onih za koje se vjerovalo da se bave crnom magijom, vračanjem i štovanjem vraga. Tek negdje od 1930. pojam lov na vještice figurativno opisuje svako histerično progananje navodnih državnih neprijatelja ili prikrivenih zlostavljača. Kao primjeri često služe i makartistički lov na vještice u SAD 1950-ih ili histerija oko zlostavljanja djece u američkim vrtićima krajem prošlog stoljeća.