Kletve kroz povijest

Bacanje kletvi najčešće je posljedica zavisti ili želje da se napakosti onome tko vas je na bilo koji način oštetio ili povrijedio. U rimskoj provinciji Britaniji kletve su zapisivali na komad olova, drva ili kamena. Najčešće su bile namijenjene pljačkašima, a postavljale su se na mjesto gdje ih bogovi lako mogu uočiti. Time se povećavala šansa da će se kletva obistiniti, odnosno da će onaj tko je ukrao biti kažnjen. Ljudi su bili jako kreativni, o čemu svjedoči i natpis na kojem piše neka se svakom tko skriva pljačkaša ili je sam ukrao prsten, lagano osuše udovi, oči i iznutrice.
Kletve zapisane na kostima
Aboridžini su se u bacanju kletvi koristili kostima. Naoštrili su potkoljeničnu kost i na nju vezali ljudsku vlas i komadić te iste kosti. Nakon toga su sve to usmjerili prema osobi koju žele prokleti. Kletva nije mogla djelovati sve dok toj istoj osobi nisu rekli da je proklinju. Ovu su vradžbinu pokušali primijeniti i na australskog premijera Johna Howarda prije 11 godina.
Ushi no Koku Mairi – u noćnim satima zli su duhovi najživahniji
U japanskoj tradiciji idealno vrijeme za kletve bilo je od jedan sat iza ponoći do tri ujutro. Tada su zli duhovi najživahniji. Najprije je potrebno izraditi lutkicu od slame koja simbolizira osobu na koju želite baciti keltvu. Tzv. waraningo treba sadržavati i krv te osobe da bi kletva uspjela. Nakon toga treba se po noći ušuljati u najbliži shinto hram i pronaći shinboku, sveto drvo, te na njega pribiti slamnatu lutku. Kletva Ushi no Koku Mairi uspjet će samo ako nitko za nju ne sazna, ako počinitelja uhvate, mogla bi im se obiti o glavu.