Klinička smrt – spoznaja raja i pakla ili puko poigravanje mozga s nama?

I dok većina ljudi smatra kako je fenomen kliničke smrti ništa drugo nego iluzija mozga (koji nakon što srce stane baš kao u REM fazi proizvodi određene slike), druge nitko ne može uvjeriti da u trenutku kliničke smrti nisu posjetili raj odnosno pakao ili pak vidjeli kako im se liječnici bore za život…
Knjiga filozofa Raymonda Moodya Život poslije života izdana još 1975. ostavila je na brojne čitatelje poseban utjecaj i na neki način doprinjela tome da brojni ljudi povjeruju u ono što sam naslov prolongira. U ovom djelu naime autor istražuje više od 100 slučajeva ljudi koji su doživjeli tzv. kliničku smrt, nakon koje su ponovno oživjeli a njihove priče redom potvrđuju kako nakon smrti – život postoji. Činjenica je da su svjedočanstva nevjerojatno slična a zanimljiv je i naglasak na gotovo identičnim izvantjelesnim iskustvima. Uglavnom su svi vidjeli tunel na kraju kojeg se nalazi svjetlo, tijelo koje napuštaju, te osjetili neopisivo blaženstvo i spokoj. I premda na neki način ista iskustva dokazuju život poslije smrti, kose se sa krščanstvom i biblijskom shvaćanju raja i pakla. Nakon spomenute, pozornost javnosti ne tako davno prouzrokovalo djelo Todd Burpa Nebo je stvarno u kojem autor opisuje izvantjelesna iskustva svog četverogodišnjeg sina (prema ovoj je knjizi inače snimljen i film). Budući da sva ova iskustva izazivaju kontroverze (kao uostalom i sve drugo što ne možemo vidjeti ni opipati), napravljeno je nekoliko studija među kojima je najpoznatija ona objavljena u časopisu Critical Care, gdje su slovenski znanstvenici ustvrdili kako su spomenuta iskustva prilično uobičajena. Tako čak 20 posto ispitanika koji su preživjeli srčani udar pričaju o jarkoj svjetlosti, osjećaju mira i radosti.