Otuđenost i usamljenost – bolesti modernog društva

Otuđenost i usamljenost – bolesti modernog društva

Otuđenost i usamljenost – bolesti modernog društva

Muke modernog čovjeka i kako im doskočiti Čovjek današnjice je naviknut na buku, žurbu, nervozu i vječito traganje za nečim u jurnjavi. Tako otprilike izgleda svaki dan ljudi 21.stoljeća, pogotovo onih koji žive u urbanim metropolama. Ipak, kad netko iz naših krajeva posjeti Daleki istok i ode npr. u Tokio, Japan, mora doživjeti kulturološki šok čim dođe u taj grad, u taj golemi dom za 13 i pol milijuna ljudi. Neonska svjetla, blještavilo izloga, svijetleće reklame i tisuće ljudi koji se užurbano kreću… Sve nas to u početku zadivi. Kao što nas zadivi i svaki put kad Aplle izbaci novi iPhone.

Urbanost manje metropole poput Zagrebu, ili čak ogromnog New Yorku, prema životu u Tokiju vjerojatno izgleda poput mirnog seoskog života. Ali kako je moguće da se pokraj jednog čovjeka, a pogotovo dok stojimo među tisućama duša osjećamo tako usamljeno?

Gledajući socijalnu dimenziju života u gradu, promatrajući ljude koji nas okružuju na ulici usred izobilja nepotrebnih predmeta, skloni smo se upitati bi li jednostavna dobrosusjedska pomoć ili podrška i bliskost među ljudima zamijenile sve što nam nude gradovi?

Neki će reći kako je usamljenost “bolest modernog društva”. Ali da prvo razlučimo dvije različite pojave – samoću i usamljenost.

Kada se želimo maknuti od svijeta i na miru razmisliti, nekoga ili nešto prežaliti, ili jednostavno kako volimo reći posložiti misli, tada se povućemo da bismo bili sami. I ta je samoća dobra jer nam daje priliku da se pozabavimo sobom, svojim mislima i emocijama. No kad se u opisanoj gomili osjećamo usamljeno, to je osjećaj da, kao društveno biće, ne pripadamo nikom ni nigdje. Znamo li više u toj masi ‘izgubljenih ljudi’ tko smo, odakle dolazimo i koje su nam prave vrijednosti?

Živjeći u zapadnoj kulturi očito se sve više udaljavamo od sebe samih, ali i svoje kulture. Gubimo dodir sa svojim fundamentalnim korjenima a one tradicionalne i kulturne vrijednosti koje su nas kao pojedince “držale na okupu” su izgubljene. Vraćamo se tako nekoliko tisuća godina unazad kad se čovjek počeo pitati tko je i zašto je tu. Vjera (odnosno religija) i odgovori koje nudi više ne zadovoljava većinu ljudi, pa se sve više nas osjeća ‘izgubljeno u gomili’. Osjećajem izgubljenosti ili manjkom vjere (bilo u Boga, ljubav, prijatelja ili nešto treće) gubimo na kvaliteti onih odnosa koje još imamo – ljubavnih i prijateljskih, obiteljskih i poslovnih veze. To nas samo vodi prema bolesti staroj koliko i čovječanstvo – depresiji, a da iz nje izađemo potrebni su nam spomenuti bliski ljudi; baš oni od kojih smo se i otuđili. I tako ulazimo u začarani krug.

Prije nego se to dogodi podsjetite sebe na dvije stvari – da je svaki čovjek sklon placebo učinku pa ćemo se, ako ponavljamo sebi da smo dobro i okružimo se pozitivnim ljudima bolje i osjećati. Druga je stvar da negativna razmišljanja itekako utjeću na zdravlje – davno je Edward Bach koji se bavio astrologijom spoznao da se čovjeku može pristupiti samopsihosomatskim pristupom – gdje ne možemo tijelo psihu i um podijeliti već im treba pristupiti i promatrati ih kao jednu cjelinu.. Zato pripazite na negativne misli da vam ne oštete duh i ne naruše zdravlje. Vizualizacija je najmoćnije psihološko oruđe koje postoji. Stvorite si tako jasnu sliku svog cilja i idealnog života te joj se stalno iznova vraćajte. Ne dopustite da vas ‘pregazi’ osjećaj otuđenosti jer svi znamo da, dok god imamo i jednog prijatelja, nismo sami. A na usamljenost u ovom ubrzanom životu gledajte na način da niste jedini tko se tako osjeća. Ne zovemo to uzalud “bolesti modernog vremena” – razmišljajte kako više pozitivnih ljudi možete upoznati u urbanom i punom gradu nego npr. na selu. Zato toj bolesti društva doskočite tako što ćete baš u ovoj ludnici i gužvi zvanoj život potražiti nekog uz koga više nikad nećete biti usamljeni ni sami.

Pregled svih savjetnika
         
Ocjena: 4.5 / 5 (526 ocjena)