Zašto nemamo sjećanja na to kad smo bili bebe?

Sjećate li sešto ste jučer pojli za ručak ili odjenuli za oposao? Jel vam to dolazi na pamet odmah ili vam treba neki podsjetnik? Sjećate li se kad ste bili beba, malo dijete ili pubertetskih dana? Neka sjećanja ostaju živa u našem mozgu i nikad ih ne zaboravljamo, no većina se izgube u ambisu našeg uma. Nedostatak sjećanja – kako u djetinjstvu i odrasloj dobi – nije nužno loša stvar. No zašto zapravo nemamo više sjećanja na djetinjstvo kad smo od prvih dana tako snažno upućeni na pamćenje detelja, mogli bismo reći savršeno ih pamtimo tako kako to više nikad u životu nećemo? Odgovor leži u instinktivnom kratkoročnom pamćenju i nerazvijenosti i nepovezanosti dijelova mozga. Sve dok se ne stvore poveznice između pojedinih dijelova mozga i dok dijete ne svlada govor, do tada nećemo ni dugoročno pamtiti. Šestomjesečne bebe mogu zapamtiti neke situacije i zadržati ih u sjećanju 24 sata. Sjećanja na prve tri godine života (za koje se često ističe da su iz mnogih razloga najvažije čovjekove godine), ako ih uopće ima, vrlo su oskudna i često se radi samo o sporadičnim slikama koje su nam zatim nadopunili roditelji i bližnji, pričajući nam više detalja o konkretnom događaju. Znanstvenici to objašnjavaju činjenicom da sjećanja iz djetinjstva možemo imati tek u trenutku kad osvijestimo svoje „Ja“. Tada se sjećanja počnu pospremati u autobiografskom sjećanju i tek od tamo se mogu ponovno prizvati u kasnijoj dobi.