Noć vještica – što se obilježava na taj dan

Prema praznovjerju, ugledate li pauka na Noć vještica, to je ustvari preminula voljena osoba koja vas promatra i želi se uvjeriti da je s vama sve uredu. Jer te noći, prema drevnoj keltskoj mitologiji, briše se granica između našeg svijeta i onostranog. Noć vještica temelji se na Samheinu, keltskom blagdanu kojim su slavili kraj radova i skupljanja plodova te početak hladnoga vremena. Slavio se točno između jesenske ravnodnevnice 23. rujna i zimskog suncostaja, 21, prosinca, a dolaskom Rimljana i julijanskoga kalendara, ustalio se datum 1. studenog. Ta keltska Nova godina jedan je od njihova četiri glavna blagdana; Imbolc (1. veljače) označavao je početak proljeća i radova u polju, Beltan (30. travnja), početak ljeta bilo je vrijeme kada se stoku odvodi na ljetne pašnjake, a Lughnasadh (1. kolovoza) označavao je kraj žetve. Svi blagdani slijedili su prirodne cikluse te padali između ekvinocija i solsticija, odnosno astronomskih godišnjih doba.

Samhaein je svakako bio najznačajniji: Tada su mrtvi posjećivali naš svijet, a druidi su mogli lakše i jasnije vidjeti budućnost. Kelti su se okupljali, palili krjesove i pokušali vidjeti što im donosi neizvjesna zima. Iz kuće su odlazili maskirani slično kao naši zvončari. Zakrabuljeni glavama i kožusima životinja duhovi ih ne bi prepoznali te bi bježali od njih, a maskiranjem su se nastojali povezati s prirodnim silama i svijetom mrtvih. Krjesovima su nastojali pomoći dušama umrlih da nađu put u svoj zagrobni svijet, a obvezno je bilo i prinošenje žrtava – bilo kao hrana koju su ostavljali ispred kuće ili kao namirnice koje su spaljivali na krjesovima.

Doba mrtvih

Zima je nerazdvojno povezana s mrtvima. Priroda djeluje neživo, zbog gladi ugibaju životinje, a zbog usporenog metabolizma i u razvijenim zemljama danas tijekom zime umire više ljudi nego tijekom ijednog drugog godišnjeg doba. Tako se keltski blagdan mrtvih podudarao rimskim feraliama. Tijekom blagdana Mesa, boga mrtvih duša, u zadnjim danima listopada, Rimljani se nisu smjeli vjenčati, nisu se smjele slaviti nikakve druge svetkovine, te su baš kao i Kelti, rimljani prinosili simboličnu žrtvu preminulima. Iako su prema nekim izvorima Feralije padale u veljaču, vjerojatnije je kako su ga rimljani slavili na zadnje dane listopada pa se Samhein nastavio slaviti i nakon što je Rimsko Carstvo 43- godine osvojilo veći dio keltskog teritorija.